Uvod u Morski Aušvic
Poetika i politika simboličke razmjene
Eseji iz žanrovski hibridne, esejističko-pjesničko-prozne knjige "Morski Aušvic: nijema mapa utopljenika", albanskog pisca i znanstvenika Ariana Leke bavi se idejom Mediterana kao realnog i simboličkog sarkofaga bez nacionalnog, ali s jasnim klasnim predznakom.
S albanskoga, izvorno za crnogorski književni časopis "Fokalizator", preveo Danilo Brajović
Uvod u Morski Aušvic
Dvadeseti vijek, sa mentalitetom Happy End-a i projektovanjem dijela zapadnjačke kulture prema modelu Disneyland-a, kao društveni mikrokosmos i minijaturizovana zabava, stvorio je iluziju da je tragedija pojam koji pripada „paradoksalnim republikama" iz antike, a ne modernom svijetu. Činilo se kao da se moramo okrenuti pozorišnoj sceni kako bismo doživjeli tragediju, i da je globalni čovjek, nakon dva svjetska rata i bombardovanja Hirošime, prekinuo veze sa kolektivnim nesrećama.
Poslije njih čovjek je vjerovao daće mu suze poteći iz oka ne više zbog kobi i smrti, ne zbog krvoprolića, pokolja i pogibije, već samo zbog smijeha, razgale, grohota i veselja. I tako se zaista činilo da u tom zajmodavnom društvu, đe ne samo bogati, već i srednji sloj može sebi priuštiti dio zabave i uživanja u nekom veselju – može sebi da dopusti, makar i na jednu noć, da živi kao oni najbogatiji.
Saradnik ili saučesnik
Iz te utopije, jedan italijanski pisac, s kojim dijelimo isto more, primjećuje da – što su naše kuće svjetlije i raskošnije, to je više duhova koji se slivaju niz njihove zidove. O kojim je to kućama, osvijetljenim lampama i lusterima, govorio Italo Kalvino? Koje duhove on to vidi, a mi ne možemo?
Onog dana kad sam na more gledao samo kao na čovjekovog prijatelja, možda sam pogriješio. Ali sam omanuo i onog dana kad mi se učinilo bezdušnim i okrutnim. Moru se ne može pripisati čak ni saradnja. Ono se ne može optužiti da je pomagač, saradnik ili saučesnik. Ne utapa more nikoga. More ponajviše olakšava. Tek u oluji more kao da postaje naš pomagač. Koliko god može, more pomogne da se okonča patnja nekoga ko je u agoniji. More učini vidljivim one koji zloupotrebljavaju more i koji sreću crpe iz tuđe nesreće.
Takođe, more pomaže da započne užas nekoga drugog, ko je more slagao i sa njim trgovao. U takvim slučajevima more uzima život, kao da traži odštetu zbog tvrdoglavosti čovjeka. Ali more kaznu izvršava kao da je dobar savjet, a ne kao odmazdu za nas. Ne oni koji su se utopili, ili oni koji su se izgubili na moru, već oni kojima je more oprostilo treba da se plaše. Kad god izađu da prošetaju pored mora ili planiraju neki trafiking, treba da se boje. More ih namjerno ostavlja živima. Privlači ih. Prevari ih. Okači im zlatna sidra oko vrata.
Iako ne volimo da se toga priśetimo, sad već znamo da svakodnevica radi na tome i čini sve da śećanja sruši i da se ne śetimo zločina. Ali more je tu. More zna, kao što i mi znamo. Još jedna Albanija nalazi se utopljena pod morem. Prekrivenu vodom možete je potražiti ispod površine Jadranskoga mora, u dubinama Jonskoga mora i posebno tamo đe se dva albanska mora susrijeću i sudaraju na Otrantskom kanalu.
More je postalo pokrov za Albaniju koja se utopila pod morem. Ako tamo gore, na brdima, u planinama ili na obalama, živi narod koji se, iako od najstarijih vremena, smatra zakašnjelim i ne toliko snažno osvjedočenim u prikazanoj istoriji, pod morem se nalazi drugi dio istog tog naroda. Tamo, pod morem, su naši ljudi, odjavljeni Albanci, upisani u knjizi onih koji su život izgubili na moru.
Još jedna Albanija nalazi se utopljena pod morem
Strah od utapanja
Nije hiperbola. Istina je. Ne manje, nego jedan albanski grad, grad sa svim svojim stanovnicima utopljen je tu pod morem. Grad toliko težak da uspijeva da učini da pognemo glavu od srama. Dio onih koji su isplovili čamcima i uspjeli preći more, nastavljaju svoje živote, ali ne zaboravljajući stravičnost i užas bijega, te strah od utapanja.
Preostali dio se utopio. Tijela nekih od njih su izašla na obalu i ispričala. Ne mali dio njih nikada nije izašao na obalu. Tugovali smo. Obredi su se obavili. I praznovjerja. Ko je imao hljeba, bacio je malo hljeba na talase, kako njegov utopljenik ne bi bio gladan, kako se vjeruje. Neko je pak sipao vodu da mu utoli žeđ, prema drevnoj tradiciji. Neko je na valove bacio poljsko cvijeće. Službene ceremonije izvedene su u tišini i uz pogrebnu muziku.
Ali postoji nešto što ne izgovaramo, već skrivamo među riječi, kad god kažemo da su se ti ljudi „utopili" u more. Utopili se? Sami se utopili? Da li su to stvarno bili nesrećni slučajevi? Jesu li to oni izašli da se osvježe pa ih je na moru zadesila oluja? Ili su ih utopili (oni)? Ili smo ih utopili (svi mi)? Kako oni koji su uspjeli da se spasu, tako i oni koji su se utopili, nijesu sami pošli. Neko ih je tamo poslao. Čime? Gumenim čamcima. Gliserima. Bilo kojim sredstvom koje ih je moglo prebaciti na drugu obalu. Ko? Nijesu ih stranci utopili. Utopili su ih Albanci. Morski vukovi? Oni su preuzeli obavezu prevoza. Ostali su se izdogovarali na obali i osigurali plijen. A neko je pak zatvorio oči, sklopio ih da ih više ne otvori, nego da ih zauvijek zatvori, isključujući radare, te obustavljajući patroliranja i poćere.
Ljudi se, bilo kako bilo, utapaju, ali smrt zna da pliva. Smrt poznaje i vlada svim stilovima plivanja. Utopljenici su ostali, ali smrt se uspjela vratiti na obalu. Smrt je stigla na suvo i ponovo ušla među nas. Ali smrt utapanjem nije bila najgora smrt koja nam se dogodila. Tih godina dogodilo nam se nešto još gore od same smrti. Familijarizacija sa nesrećama bila je nešto veće i od smrti. Pretvaranje nesreće u upotrebnu vrijednost bila je simbolična razmjena života sa smrću koja, kao čin bez povratka, izmiče kodu uništenja (Žan Bodrijar: Simbolična razmjena i smrt). S novcem plaćenim od strane emigranata za njihovo zabranjeno putovanje, trafikanti su vratili i smrt na obalu.
Novac koji su utopljenici platili da bi se prebacili na drugu obalu prolazio je ruka ruci i stigao do nas. Taj nas je novac neko vrijeme hranio u godinama kada je bilo teško biti čovjek. Nemojmo praviti moral od bijede, i etiku od gladi. Dobro ili ne, najsiromašniji su se hranili novcem koji je dolazio od trafikinga. U urbanoj legendi gliseraš je dobio ulogu šarmantnog heroja, koju čak ni gusarski vukovi nijesu imali.
Bogataši su novac od smrti pretvorili u zgrade pored mora, u hotele, restorane, supermarkete, ribarske čamce, butike, solane, modne salone, televizore, fabrike, tvornice sapuna ili deterdženata. Od tog trenutka ne novac, već utapanje je ušlo u nas. Nekako je kasno, ako ne i uzalud, pitati ko je kriv za masovna utapanja Albanaca od Albanaca. Ali tamo đe niko nije kriv, krivica se širi i zahvata i opterećuje sve: i krivce i nevine, pokazujući prstom na sve.
Novac koji su utopljenici platili da bi se prebacili na drugu obalu prolazio je ruka ruci i stigao do nas. Taj nas je novac neko vrijeme hranio u godinama kada je bilo teško biti čovjek. Nemojmo praviti moral od bijede, i etiku od gladi
Prećutna saglasnost
Od dana kada niko nije bio kriv, mi koji smo preživjeli kupili smo nove stanove s pogledom na more. U njima živimo i danas. To su kuće plaćene našim utopljenicima – onima koji nijesu znali da plivaju. Oni su platili životom. Oni nastavljaju da plaćaju i danas. Formula je jednostavna. Kako bi napuštili svoju zemlju, i krenuli ka boljem životu oni su platili nekome, nekome ko je od njihovog novca napravio stanove. U tim stanovima danas živimo mi. S njihovih prozora gledamo kako sunce zalazi.
Ali tu nije kraj. Ne opraštanje i blagoslov, već krivica se malo po malo širi na sve, poput nafore poslije mise. Smrt se pretvara u hranu za nas. Prvobitno iz solana. Iz mora utopljenika solane donose so u grad. Solane donose so iz mora utopljenika, koje su mornari nekada zvali lijepim imenom Gospino polje.
Sljedeći su ribarski brodovi. Sad ćemo loviti ljude, a ne ribu. Nije li Isus rekao Simonu da se ne boji i da će od tog trenutka biti ribar živih ljudi? To se zapravo dogodilo Albancima. Ribarski čamci koji donose divlju ribu u naše pijace i restorane imaju imena slična našim utopljenicima. Otkako je smrt od nas skuvana postala naše jelo, godinama smo se hranili ribom koja je jela naše utopljenike.
Otkad nemamo imena krivaca, niko nije oslobođen od ośećaja krivice. Bez śećanja, bez gledanja nazad i bez prećeranoga opterećivanja, mirne glave ćemo nastaviti živote. Da li ćemo nastaviti da se odmaramo u hotelima koje su nam naši utopljenici platili unaprijed? Da li su oni platili avans vozarinu kojom su kupljeni butici da bi se mi obukli?
Da li ćemo i dalje jesti u restoranima izgrađenim uz more od novca koji su utopljenici platili u kešu? Hoćemo li i dalje raditi u fabrikama i radionicama, u kojima su oni koji su nestali u moru takođe akcionari, kao i da li ćemo, kad ne budemo imali dovoljno novca, uzimati kredite u bankama čiji se fond stvarao novcem onih koji su platili životom?
Ne živi, već oni koji su tragično izgubili živote na moru su suvlasnici hotela, butika, restorana. Godinama, otkad su se utopili, nijesu došli da podignu svoj dio profita od tog suvlasništva užasa.
Naravno, nije samo Mediteran taj koji bi povremeno postao sarkofag. Pomorske tragedije se nijesu dešavale samo na albanskoj obali. Trafiking na moru se nastavlja i dan danas, pred očima svih, uz spoznaju ili čak prećutnu saglasnost država.
Ovo more više ne stvara ośećanje srodstva. Očinski ośećaj koji su Italijani gajili prema njemu, kad su ga zvali il mare, zajedno s majčinskim ośećajem Francuza, koji su ga zvali la mer, vraća se svojim izvorima, čineći da prema moru ispoljavamo isti onaj neutralni ośećaj kao naši drevni preci, koji su ga zvali mare.
Ali prostor koji može da „proizvede moral" ne zove se književnost. Barem sve dok pisci shvate da trajni moral nije moguć, kao što ne može biti ni konačan. Nijesu pisci ti koji predlažu bolju i nadahnutiju budućnost, niti oni koji nude savjete o tome koji oblik treba da slijede tokovi života.
Ono što oni mogu uraditi je stavljanje misli u pokret, kao čin svijesti, koji malo ima zajedničkoga sa hitnim potrebama, alarmantnim situacijama ili jadikovanjima, te da učine čujnim utihli glas unutar bića, da osvjetljavaju tamne površine ili ostvare rasprave o onome što mrmljamo, a ne izgovaramo jasno, da bi izvukli neki zaključak iz svakoga iskustva.
Kasno uveče, čim ulazimo u kuće na čijim zidovima vise portreti ljudi koje smo izgubili na moru, śednemo ispred ekrana i gledamo vijesti o drugim utapanjima. Sada to više nijesu Albanci. Oni koji se sada utapaju u tom istom moru su stranci, koji dolaze i dave se u našim vodama.
Kad se vijesti završe, pogledamo se u oči, dugo ćutimo i pitamo se na koje je osvijetljene kuće svjetlima i lusterima mislio pisac s druge strane obale? Koji se to duhovi slivaju niz zidove naših novih i lijepih domova?
Zašto snove o napretku proganjaju noćne more. Rijetki će biti oni koje će da izjeda sumnja da li i oni sami žive u takvim kućama: dobro osvijetljenim i na čijim zidovima umjesto vlage teku duhovi onih koji su izašli iz kuća i više se nijesu vratili, da bi vodeni prostor pretvorili u morski Aušvic...
Arian Leka, albanski književnik i naučnik, rođen je u Draču 1966. godine. Za književna djela primio je više nagrada Ministarstva kulture Albanije. Djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike. Saradnik je mnogih časopisa za književnost u Evropi i regionu. Doktorirao je iz oblasti albanske književnosti, tematizirajući eru socijalističkoga realizma. Radio je u Albanskoj akademiji nauka, a trenutačno je predavač na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. Osnivač je izdavačke kuće i časopisa Poeteka. Živi u Tirani.
* Pjesme iz knjige Morski Aušvic: nijema mapa utopljenika možete pročitati u rubrici Iz radionice.
