08 January 2024

Jasna Šamić: Arian Leka: Poezi të zgjedhura / ARIAN LEKA: IZABRANE PJESME

ARIAN LEKA: IZABRANE PJESME

6 Januara, 2024




















Piše: Jasna Šamić


Arian Leka je veliki albanski pjesnik. Upoznala sam ga kad sam bila u rezidenciji za pisce u Tirani prije nekoliko godina. Tirana je za mene veliko, prijatno iznenađenje, i uspomena na taj boravak je neizbrisiva kao i susret sa pjesnikom Arianom i njegovom simpatičnom suprugom Silvanom (koja je, uzgred rečeno, i prevodilac i izdavač). Tu sam se sa svojim domaćinom, Arianom i sprijateljila. Arian mi je postao još bliži za vrijeme našeg zajedničkog izleta kod Bektašija, od kojih sam naučila još mnogo toga o ovom derviškom redu o kome sam inače mnogo pisala i ranije, kao i u knjizi eseja Mistika i « mistika », (Buybook, Sarajevo, II izdanje). Nakon boravka u Tirani, napisala sam i knjigu o mom boravku u svojstvu pisca u tom gradu i u toj zemlji. Tu sam prevela više pjesama Ariana Leke, sa francuskog i engleskog
jezika na bosanski, ali kako knjiga do sad nije objavljena, ni naš čitalac nije mogao pročitati Arianove pjesme u mom prevodu.

Za vrijeme tog jednomjesečnog boravka u Albaniji, posjetila sam i rodni grad Arijana Leke, Drač, grad na obali mora. Tema mnogih pjesama ovog pjesnika, pa i ove knjige je općenito more. "Mare nostrum mare mortum » kako reče sam autor. A možemo slobodno reći da su sve pjesme posvećene u ovoj zbirci emigrantima, čija se nada u bolji život završava često upravo u tom « logoru », kako ponekad još za Maditeran kaže Arian. Ili u tom plavom groblju.

Ovih dolje nekoliko riječi napisao mi je Arian prije nekoliko mjeseci sa željom da pročitam njegovu zbriku. Pročitala sam i zahvalna sam mu što mi je poslao pjesme i što sam ih imala prilike pročitati. Ne mogu reći da je to lijepa knjiga, to nije riječ za ovakvu poeziju. To je moćna i tužna knjiga, čiji se stihovi doimaju i kao apel na čovjekovu savjest, svijest, i humanost : «Upravo sam se vratio iz Beograda, kada su moje pjesme o moru objavljene – tema trgovine ljudima, emigracije i utapanja u Mediteranu i na našem Jadranu – Mare Nostrum – Mare Monstrum – Mare Mortum.» Posebnu, paradoksalno snažnu notu ovim pjesmama daju i isječci iz novina, takozvana crna hronika, ili policijski izvještaji koji se kreću od 1992. do 2015., ta naizgled suhoparna statistika koja se pojavljuje iza svake pjesme (osim onih obilježenih rimskim brojevima koji predstavljaju dugu poemu). A i ta "štura" fakta, tek nokoliko njih, djeluju gotovo isto toliko potresno kao i poezija Ariana Leke. Upravo stoga što slijede stihove ? Ne znam odgovor, ali vidim da je to vrlo uspješno ukomponovano sa stihovima. Kao da ih dopunjuju, stvarajući sličan dojam tragedije, kao i sama pjesma. Na taj način, ova poezija postaje i jedna vrsta dokumenta. Pjesničkog dokumenta. Potresni dokumentarac u stihu.

Ovi stihovi sigurno neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Ne poznajem albanski jezik i ne mogu suditi da li je prevod do kraja tačan. U stvari moram istaknuti da tako nešto nije nikad moguće kad je riječ o prevodima stihova. Ali kako pjesme na srpskom jeziku nalaze odjeka u nama, čitaocima, uvjerena sam da je to vrlo dobar prevod i da autor može biti zadovoljan ovom knjigom, kojom želim uspješnu plovidbu i našim, balkanskim vodama, i « dobar vjetar », kako vele mornari.

A evo i nekoliko riječi iz biografije ovo pjesnika sa kraja knjige Izabrane pesme, (čiji je izdavač Izdavači Srebrno drvo, Treći Trg , Francuska 7 Beograd):

« Arijan Leka (1966) rođen je u lučkom gradu Draču (Albanija) i pripada grupi autora koji se pojavljuju kao avangarada nakon pada komunističkog sistema u Albaniji. Radi kao istraživač na Albanskoj akademiji nauka i profesor na Univerzitetu lepih umetnosti u Tirani (Fakultet za dramaturgiju i kinematografiju). Doktor je književnih nauka, odrabarnio je tezu Socijalistički realizam – Adventus i avantura između realizma i irealizma. Arijan Leka je autor 19 knjiga poezije, priča, novela, romana, scenarija za poetski teatar, eseja, knjiga za decu, kao i mnogih naučnih članaka, uključujući monografije Socijalistički realizam u Albaniji (2020) i Konsenzus i polemika (2022), koje je objavila Albanska akademija nauka. Književno stvaralaštvo Arijana Leke je nagrađeno šest puta nacionalnim nagradama za poeziju i prozu, među kojima dva puta književnim nagradama Albanskog udruženja pisaca za knjigu Brod sna, za najbolju knjigu poezije 2002, i najbolju poemu „Metafizika prirode" 2000. godine. »

Što se prevoditeljice Merime Krijezi tiče, recimo da je rođena je 1972. u Beogradu gdje, na Filološkom fakultetu, radi kao docent na Katedri za albanski jezik i književnost.

Prenosim ovdje tek nekoliko pjesama Ariana Leke iz već pomenute zbirke "Izabrane pesme", u prevodu Merime Krijezi, kako bi neki od naših čitalaca mogli da se barem donekle upoznaju sa ovim odličnim pjesnikom koji je uz to i čovjek koji ima srce. A možemo se svakako pitati da li je umjetnik koji nema srca uopšte umjetnik? Prisjećam se ovom prilikom riječi Mozarta: Genij bez srca je nonsens.


POREKLO MORA


Zakasnilo se i pitao sam…:
– Čije li će sada biti, o, ovo more, tako novo?

Dok su okrenute potrbuške, sa veslima pod vratom, spavale malene barke
A talasi se oplođavali nejakim jarčevima i rađali tugu.

Siročad su znala odgovor.
I tri su bila moguća:
1 – More je nastalo od znoja, govorili su im u školi.
2 – Stvorili su ga očevi, kada su jedno predivno more u moru isklesali.
3 – Nastalo je od suza, ponavljao si ti.


« 13. septembar 1995.:
Trinaestoro osoba je izgubilo život nakon potapanja motornog čamca u neutralnim vodama. Udavila su se i dva skipera. Zna se samo da su krenuli sa obala Valone. – iz hronika »


KUCANJE POD VODOM


Kada su kapije slomljene, kucaj o vodu.
U vodama mora nema izgubljenih,
ima razočaranih.
Grad je spavao kada su utopljenici do obale stigli,
A nasred betona pristaništa buknuo je korov,
Dok su se morske četvrti, u iščekivanju duple šestice
kockale sa zvezdama.
Jedinica na palubi! Jedinica u potpalublju!
U kafanama i tavernama opet tropa!
Tužna opijanja
Nasilje
Sitne greške
Prljava kajanja
Strast
Krivice oprane i ribom istrljane.
Na licima dremaju izdaje
I u naše se duše vraćaju vrlo pažljivo
Kao mačke posle parenja meko gaze
Po zidu sa slomljenim staklima.


U vodama mora nema nestalih.
Nema razočaranih.


NEMA KARTA ZA OTRANTO


Kada ste se vi udavili, na morskom groblju
iskopali smo rake.

– Tu posadili
Plave ljiljane
 …

I zatvorili slanike,
Kako smrt u jelo ne bi ušla.

– Bez reči.
Narikača

Prema obalama smrt pliva leđno.
Skrivajući noževe pod pazuhom.


 Na morskom groblju
– Uzalud smo čekali


SAM


Samoća u dubini dve čaše vina,
Jedan crveni i jedan beli konj.
Ništa nije onako kako izgleda
Kad imaš sve, ali nemaš s kim da podeliš.
Ubrzo će pasti kiša i kapije će se zatvoriti
Ko je ušao – ušao je, drugi ne mogu ući.
Dve čaše vina, jedan crni konj kraj posude za vodu.
Danas imam sve, ali nemam s kim da podelim.

Bez datuma
„Platio sam milion i osamsto hiljada lira kako bih sina ilegalno poslao
u Italiju… Nismo imali novca, ali nam ga je doneo jedan naš rođak koji je
migrant u Italiji… Samo da bi doneli telo u Albaniju platio sam tri i po miliona
lira. Brzo smo reagovali, u suprotnom sina bi nam sahranili tamo. Rođaci su
mi pomogli da skupim novac." – iz izjave oca jedne od žrtava


Morski Aušvic
SPAVAONICA I – Jadransko more


Stigli smo oznojenim brodovima.
Neki su hodali po vodi.
Dok su rupu provalije, na Otrantu, u koju su nas bacilli,
Zapušili oblacima.
Zatim su otišli.
Doveli su nas, nismo sami došli ovde.
Mi, prekriveni crnom vodom iznad nas, Romi nismo bili.
Niti profesori opčinjeni istinom tabua.
Nismo bili ni homoseksualci.
Niti disidenti, koji su istinu svećom tražili.
Bili smo jadni.
Jednici plavih očiju. Jadnici tamnih očiju.
Noćne alge za kosu. Plavokosi pesak na trepavicama.
Nismo bili najbolji na svetu.
Izabrali su nas jer smo dugo mogli da zadržimo dah.
Potopili su nas da zavarimo napuklo morsko dno, odakle nadire strah.
Slušaj!
Ne govori se otvoreno, već noću, pesme kitova kažu da,
Dodirnuvši dno, mi, utopljenici ovog podvodnog bunkera,
Postajemo Jevreji.
Ne znam ništa više.
Našem Gospodu, zabijaju zarđale esksere u jezik.
Zašivaju mu usta koncem.


Ovo je logor. Okružen žicom od pene.
Tokom rada, u zatvorenim spavaonicama sa zidovima od talasa,
Demontiramo naša tela.
Od udova pravimo delove kamiona.
Od očiju crno-bele filmove.
Puder od kostiju.
Lekove od sperme, jajnika i koštane srži.
Tražite sapune dobre marke?
Imamo mast za sveće, koje ne čađave hramove i svetilišta.
Od naših dana, istopljenih u livnici,
Izliva se spiralno vreme u obliku manjerke i kašike.
Nakvašeni hleb logora ispekli smo na suncu.
Stiže veče. Oblači nam pidžame.
Tuširamo se pre nego što legnemo u krevet.
Mokri dušeci. Čaršafi vodeni.
Mesec po nama pušta mlazove tople svetlosti.
Crnim zvezdama trljamo se jako.
Čistimo smrad naših imena.
Ti si bio novi ekser, o koji je okačena slika potapanja.
Belo platno,
Bio si ti.


RITMIČKI HEKSAMETAR


Ponovo se vratilo proleće i magle iznad mora
Moja sličnost sa čamcima pomalo počinje da bledi.

I kiše koje je Jug progonio neće padati slučajno
nakvasiće se nebo, zemlja, duša i udavljenici koliko-toliko.

Sa meseca otvoriće se pupoljci – sa cvetovima kojima ćemo
napraviti pijedestale visoke i heroje šaljivdžije.

Oblak puca, ruši oblike, zatvara oči i ubija ih umom,
na ovom svetu ponovo će biti ljudi – ali sve manje i manje anđela.

Brod je bio sto na moru sumnje, san o starim jedrima
nekada sam i ja imao dva prijatelja, a sada imam samo dva-tri papira.

27. maj 1998.:

Sedmoro mrtvih nakon sudara gumenog motornog čamca sa
gliserom krijumčara.
– iz hronike

29.03.2015.

"Tata, izvini ako sam te naljutio, obećavam ti da se više nikada
neću ponašati tako kao danas. Iskreno se kajem i videćeš da ću
održati obećanje. Ti si najbolji na svetu i mnogo te volim. Tvoje
malo srce koje te voli
."

Parče papira pronađeno u jakni jednog oca, koji je krenuo na put i
više se nije vratio, krajem marta pre petnaest godina, tog Uskršnjeg
petka, kada je odlučio da ode u Italiju ukrcavši se na patrolni brod
„Kater i Rades".
– iz štampe tog perioda

„… nastavak hronike:
Oko 2.30 danas ujutru, nakon potrage na licu mesta, albanska
policija je pronašla samo jednu torbu sa garderobom i par sportskih
patika."




Arian Leka est un grand poète albanais. Je l'ai rencontré lors de ma résidence d'écrivain à Tirana il y a quelques années. Tirana a été pour moi une grande et agréable surprise, et le souvenir de ce séjour est aussi inoubliable que la rencontre avec le poète Arian et sa charmante épouse Silvana (qui est, soit dit en passant, à la fois traductrice et éditrice). J'ai développé une amitié avec mon hôte, Arian. Notre lien s'est encore renforcé lors de notre excursion commune chez les Bektachis, où j'ai appris beaucoup de choses sur cet ordre de derviches dont j'avais déjà beaucoup écrit auparavant, notamment dans mon livre d'essais intitulé "Mystique et mystique" (Buybook, Sarajevo, deuxième édition).

Après mon séjour à Tirana, j'ai écrit un livre sur mon séjour d'écrivain dans cette ville et dans ce pays. J'ai traduit plusieurs poèmes d'Arian Leka du français et de l'anglais vers le bosniaque, mais comme ce livre n'a pas encore été publié, notre lecteur n'a pas pu lire les poèmes d'Arian dans ma traduction.

Pendant ce mois passé en Albanie, j'ai également visité la ville natale d'Arian Leka, Durres, une ville en bord de mer. Le thème de nombreux poèmes de ce poète, y compris dans ce livre, est généralement la mer. "Mare nostrum mare mortum", comme le dit l'auteur lui-même. En fait, tous les poèmes de cette collection sont dédiés aux émigrants, dont l'espoir d'une vie meilleure se termine souvent dans ce "camp", comme Arian appelle parfois la Méditerranée. Ou dans ce cimetière bleu.

Ces quelques mots ci-dessous m'ont été écrits par Arian il y a quelques mois avec le désir que je lise son recueil. Je l'ai lu et je lui suis reconnaissante de m'avoir envoyé ces poèmes et de m'avoir donné l'occasion de les lire. Je ne peux pas dire que c'est un beau livre, ce n'est pas le mot pour une poésie de cette nature. C'est un livre puissant et triste, dont les vers semblent être un appel à la conscience, à la conscience humaine et à l'humanité : « Je viens de revenir de Belgrade, lorsque mes poèmes sur la mer ont été publiés – thème du trafic d'êtres humains, de l'émigration et de la noyade en Méditerranée et sur notre mer Adriatique – Mare Nostrum – Mare Monstrum – Mare Mortum. »

Ces poèmes acquièrent une note particulière, paradoxale mais puissante, grâce aux extraits de journaux, la soi-disant chronique noire, ou les rapports de police qui couvrent la période de 1992 à 2015, cette statistique en apparence aride qui apparaît derrière chaque poème (à l'exception de ceux marqués de chiffres romains, qui représentent aussi un seul et long poème dont les titres portent les noms des ports méditerranéens). Et même ces faits "concis", quelques-uns seulement, sont presque aussi bouleversants que la poésie d'Arian Leka. Est-ce parce qu'ils suivent les vers ? Je ne connais pas la réponse, mais je me rends compte que cela est très habilement intégré avec les vers. Comme s'ils les complétaient, créant une impression similaire de tragédie, tout comme le poème lui-même. Ainsi cette poésie devient-elle une sorte de document. Un document poétique. Un documentaire poignant en vers. Ces vers ne laisseront certainement personne indifférent. Je ne connais pas la langue albanaise et je ne peux pas juger de la précision totale de la traduction. En fait, je dois souligner que cela n'est jamais possible en ce qui concerne les traductions de poésie. Les Français disent : la traduction – la trahison. Mais comme les poèmes en serbe résonnent puissamment en nous, lecteurs, je suis convaincue que c'est une très bonne traduction et que l'auteur peut être satisfait de ce livre, à qui je souhaite une navigation réussie dans nos eaux balkaniques et un "bon vent", comme disent les marins.

Voici aussi quelques mots de la biographie de ce poète à la fin du livre "Poèmes choisis", (éd. Srebrno drvo, Treći Trg, Francuska 7 Belgrade) :

"Arian Leka (1966) est né dans la ville portuaire de Durres (Albanie) et fait partie du groupe d'auteurs qui émergent en tant qu'avant-garde après la chute du système communiste en Albanie. Il travaille en tant que chercheur à l'Académie albanaise des sciences et en tant que professeur à l'Université des beaux-arts de Tirana (Faculté de dramaturgie et de cinématographie). Il est docteur en littérature, ayant soutenu une thèse intitulée "Le réalisme socialiste – Adventus et aventure entre le réalisme et l'irréalisme". Arian Leka est l'auteur de 19 livres de poésie, de contes, de nouvelles, de romans, de scénarios pour le théâtre poétique, d'essais, de livres pour enfants, ainsi que de nombreux articles scientifiques, y compris des monographies telles que "Le réalisme socialiste en Albanie" (2020) et "Consensus et
polémique" (2022), publiées par l'Académie albanaise des sciences. La création littéraire d'Arian Leka a été récompensée à six reprises par des prix nationaux de poésie et de prose, dont deux fois par les prix littéraires de l'Association albanaise des écrivains pour le livre "Bateau de rêve", meilleur livre de poésie en 2002, et le meilleur poème "Métaphysique de la nature" en 2000."

En ce qui concerne la traductrice Merima Krijezi, elle est née en 1972 à Belgrade et travaille en tant que maître de conférences à la Faculté de philologie, à la chaire de langue et littérature albanaise.

Je transmets ici juste deux ou de trois poèmes d'Arian Leka, tirés du recueil mentionné précédemment, « Poèmes choisis ». En fait, il s'agit d'une traduction à partir de la traduction serbe de Merima Krijezi, afin que certains de nos lecteurs puissent au moins se familiariser un peu avec cet excellent poète qui est également un homme au cœur généreux. Et nous pouvons certainement nous demander tous si un artiste sans cœur peut vraiment être un artiste. Je me souviens à ce sujet des paroles de Mozart : 'Un génie sans cœur est un non-sens.'"


ORIGINE DE LA MER


On était en retard et j'ai demandé :

À qui appartiendra désormais cette mer, oh, cette mer si nouvelle ?

Retournés sur le ventre,

avec les rames sous la gorge

les petites barques dormaient  

Et les vagues étaient fécondées par des petits boucs faibles donnant naissance à la tristesse.

Les orphelins savaient la réponse.
Et trois possibilités étaient envisageables:

1 – La mer est née de la sueur, leur disait-on à l'école.
2 – Les pères l'ont créée en sculptant une magnifique mer dans la mer.
3 – Elle est née des larmes, répétais-tu.


13 septembre 1995 : Treize personnes ont perdu la vie après le naufrage d'un bateau à moteur dans des eaux neutres. Deux skippers se sont noyés. On sait seulement qu'ils sont partis des côtes de Vlora. extraits de la chronique


PAS DE BILLET POUR OTRANTO


Quand vous vous êtes noyés, au cimetière marin nous avons creusé des tombes.

– Là, nous avons planté
Des lys bleus…

Et fermé les bocaux,
Afin que la mort n'entre pas dans la nourriture.

– Sans mot.
Pleureuse…

Vers les rives, la mort nage sur le dos.
Cachant des couteaux sous l'aisselle.


– Au cimetière marin
– En vain, nous avons attendu…


SOLITUDE


La solitude au fond de deux verres de vin,
Un cheval rouge et un cheval blanc.
Rien n'est comme il semble être
Quand tu as tout, mais personne avec qui partager.
Bientôt il pleuvra et les portes se fermeront,
Celui qui est entré – est entré, les autres ne peuvent pas entrer.
Deux verres de vin, un cheval noir à côté du seau d'eau.
Aujourd'hui, j'ai tout, mais je n'ai personne avec qui partager.

Sans date "J'ai payé un million huit cent mille lires pour envoyer mon
fils illégalement en Italie… Nous n'avions pas d'argent, mais un de nos
parents émigrés en Italie nous en a apporté… Juste pour ramener le
corps en Albanie, j'ai payé trois millions et demi de lires. Nous avons
réagi rapidement, sinon ils auraient enterré notre fils là-bas. Des
parents m'ont aidé à rassembler de l'argent." – extrait du témoignage
du père d'une des victim
es.


… suite de la chronique:
Ce marin, aux alentours de 2h30, après une
recherche sur les lieux, la police albanaise n'a trouvé qu'un
seul sac contenant des vêtements et une paire de baskets

 








Total Pageviews