Arian Leka
Plava grobnica nepovjerenja:
Misleći na svjetlost
Moj otac je mogao da vidi stvari koje mi nismo mogli da vidimo, a nije bio nikakav čarobnjak, već samo obični moreplovac koji je obišao Sredozemno more. Ljudi iz planinskih krajeva ga nisu intrigirali, već praznina, beskrajna voda i nebo koji su najčešće djelovali uspavani u dubokoj tami. Ponekad bi primijetio svjetla u daljini.
To što je bio mornar u Albaniji u komunističko vrijeme, značilo je da je imao priliku da vidi ono što je drugima bilo zabranjeno da vide. Ono što smo izvozili, za većinu je bilo beznačajno, a ono što je stvarno bilo važno, bilo je šta će nam biti doneseno iz dalekih zemalja.
Odakle je svjetlo?
Šta je moj otac donio iz Sredozemlja? Najčešće tišinu, a kad sam ga pitao šta je najljepše što je vidio na putovanju, rekao bi - svjetla. Svjetla iz luka u koje se nismo mogli usidriti, svjetla sa brodova sa kojima smo se sretali i pozdravljali se sa distance, šaljući i primajući svjetlosne signale, kao da smo u ratu.
Vremenom je on postajao čovjek bez zvuka. Bez obzira na to, ja sam uvijek vidio svjetla mediteranske obale u mirnim očima mog oca. Bio sam svjestan, iako ne živimo u doba inkvizicije, da bi moj otac bio spaljen ako bi ikome pomenuo išta više o svjetlima tih čudnih gradova u dalekim zemljama. Šta sam time htio reći: od ostatka svijeta nismo bili razdvojeni samo morem već, pošto svjetlo ima prirodu talasa, kao što smo učili u školi, bili smo razdvojeni i svjetlom.
Moja baka je s druge strane bila dobrodušna žena, koja je imala izraženu intuiciju, ali nije bila nikakva vještica. Ona je znala Svetu knjigu i znala je da je mudro tumači. U to vrijeme Albanija je bila ateistička republika, i pričanje o Bogu - ne o đavolu - bilo je smatrano blasfemijom. Ona se zbog toga izražavala u eufemizmima. Koristila je sinonime za svjetlost kada je govorila o vjerskim temama, znajući da su monoteističke religije izašle na svjetlost baš oko Sredozemnog mora.
Moja majka nije bila svetica, ali me je, shvatajući moj um, vodila u pozorište i bioskop pokazujući mi jedan divan svijet, unijela je sjajnu iskru u moje oči koja će kasnije postati Svjetlost. Ta svjetlost je bila prvo što sam primijetio kad sam ušao u svijet umjetničkih performansa. To je bila svjetlost dječijeg pozorišta, u gradu u kojem sam rođen, a pozorište nije bilo slučajno sagrađeno u maloj katoličkoj crkvi, krajem februara 1967? Dobro je što je ateistička revolucija pretvorila crkvu u pozorište umjesto u skladište ili robnu kuću, pa smo dobili lutkarsko pozorište i bioskop-pozorište. Freske na zidovima su bile pokrivene mješavinom kreča i vode, a veliki lusteri su ostali posvećeni svojoj misiji.
Odakle je to svjetlo došlo, i kako je stiglo u prostoriju? Da li je došlo sa mora, kao što je govorio moj pokojni otac? Ili je došlo sa neba, kako je govorila moja baka? Možda je izašla iz umjetničkih djela, kako je vjerovala moja majka? Ovo je bilo više nego dovoljno za dijete kakvo sam ja bio, koje je živjelo u dvojnoj realnosti između pozorišta i komšiluka.
Iz iste flaše
Grad je imao svoju usporenu rutinu, kao svaki primorski grad u Sredozemlju osvijetljen suncem. Kako smo malo znali, jednog dana, letargija ovog grada se ubrzo preselila i u bioskop. Na bioskopskom ekranu je bio prikazan siromašan život jednog kvarta u našem gradu. Pošto je mjesto najbliže lutkarskom pozorištu u Duresu (Draču) takođe služilo i kao scenografija za filmsku producentsku kuću Kinostudio "Squiperia e Re" koja je snimila prve albanske filmove. Iako je Drugi svjetski rat davno završen, radoznalo sam gledao kako gerilske jedinice napadaju naciste i fašiste. Ko zna koliko puta sam se krio u dvorištu i iznenada, dok sam se naslanjao na zid, primijetio bih nevjerovatan prizor. Poslije snimanja glumci su pravili pauzu i tada sam mogao vidjeti ranjenog "partizana" koji pije iz flaše sa vodom iz koje je malo prije pio naoružani "njemački" vojnik. Samo trenutak prije, njih dvojica su pokušavali da ubiju jedan drugog. A poslije, dva neprijatelja su jedan drugom palili cigaretu kao da su najbolji prijatelji. Oni više nisu bili neprijatelji, ili ih je film pretvorio u prijatelje?
Arian Leka: Od ostatka svijeta nismo bili razdvojeni samo morem već, pošto svjetlo ima prirodu talasa, kao što smo učili u školi, bili smo razdvojeni i svjetlom/FOTO: Gazeta Si
Ta dvojna realnost se manifestovala pod sunčevom svjetlošću, što je iz očitih razloga izazivalo zbunjenost u mom dječijem umu. Ali kad bih se vratio u tamu bioskopa, prethodna epizoda iščezla bi sa prvom sekvencom. Neko je izvodio mentalne trikove sa svjetlosnim projektorom. Koju iskrivljenu realnost bi tada dijete trebalo da odabere? Još više bih se zbunio kada bi komunistički filmovi bili prikazivani na istom ekranu gdje su nedavno bili prikazivani fašistički dokumentarci.
Ironično, ime filmske kompanije je bilo vezano za svjetlost, kompanija se zvala "Instituto luce" (Institut svjetlosti). Isti filmski projektor koji je osvjetljavao veliku scenu, bio je sagrađen u nekom industrijskom mediteranskom gradu, i mogao je biti nešto što je moj otac vidio, ali nikad nije govorio o tome, kao da nije postojalo i nikad nije bilo izmišljeno, isto kao što nije govorio o svjetlima i nevidljivim gradovima Mediterana.
Odakle je taj mali mediteranski grad dobio takvu svjetlost? Otac je vjerovao da je svjetlost došla sa mora. Baka je vjerovala da je izvor svjetlosti bio duhovni i da je došao iz nečeg svetog što je ostalo u crkvi čak i nakon što je silom pretvorena u lutkarsko pozorište i bioskop. Majka, koja je cijenila umjetnost, vjerovala je da svjetlost nije mogla doći ni odakle drugo nego od pozorišta i bioskopa.
Pod velom tame bioskopa, shvatio sam da je aplauz znak divljenja, a zviždanje znak prezira. To mi je pomoglo da razlikujem ljude koji nemaju iste principe kao ja, ali me je takođe vodilo u mojim skromnim pokušajima da postanem pisac. Zahvaljujući tim prizorima i dječijim slikama, neke prvobitne iluzije, posebno one o pravdi i kazni, rasle su u meni. Baš tamo, na istom mjestu, u bioskopu u crkvi-pozorištu mog djetinjstva, okružen marionetama, gdje sam stvorio svoju haotičnu utopiju. To posebno mjesto gdje sam odrastao, socijalistička Albanija, mjesto gdje je loše kažnjeno, a dobro uvijek nagrađeno, gdje junaci umiru kao neprijatelji koji se pomire i postanu prijatelji, zamaglilo mi je oči. Odakle je došlo to prosvjetljenje?
Egzodus je počeo
Ne bi trebalo da više bude tako. Sve je popustilo kada je nestao komunistički sistem. U međuvremenu, ljudi su gazili i marširali kao da je neko razbio tišinu bioskopa - vičući "vatra!". Instinktivno svako juri napolje da pobjegne prije nego što hram eksplodira i sve zadesi tragedija. Egzodus je počeo. Ljudi su napuštali zemlju, kao što su napustili bioskop koji su gutali plamenovi. Sa svjetlosnog projektora ljudi su se vratili u stvarnost. Isto staro pitanje i danas ima smisao - Odakle dolazi svjetlost?
Televizijski ekrani nas kljukaju klišeiziranim prizorima mediteranske svjetlosti. Hipnotišući šapat "zažmuri" odjekuje u talasima kroz generacije? Naći ćete prijateljski nastrojene ljude, sunčevu svjetlost, morske plodove, bijeli pijesak, plava mora mediterana, i prije svega, vidjećete toplu lebdeću svjetlost. To nije bioskop ni pozorište. Ljudi nisu marionete. Nema više napisanog scenarija. To je stvarna priča sa stvarnim ljudima, pod jakim svjetlom Sredozemnog mora. Svjetla sa TV ekrana nisu više topla tiha svjetla sa brodova koje je moj otac nekada pozdravljao, kada je slao signale iz daljine. Možete li vidjeti slabašna svjetla sa imigrantskih gumenih čamaca kako bespomoćno pokušavaju da se probiju kroz tamu Sredozemnog mora? Ti ljudi su odabrali naizgled nemoguć poduhvat samo da bi vidjeli nekog iz njihove porodice kako nestaje u vodama sredozemlja. Predaju se "mare nostrum". Nestaju u našem moru. To more koje je nekad bilo poznato kao more svjetla i prijateljstva, Sredozemlje je pretvoreno u koncentracioni logor za bezbroj muškaraca, žena i djece, koji nikad nisu vjerovali da će jednog dana potonuti u besvjesnu tamu.
Svjetlost na površini mora podsjeća na odsjaj mjesečine na nadgrobnom spomeniku. More kulture, odnosa i saradnje smo pretvorili u plavu grobnicu nepovjerenja. Zbog talasne prirode svjetlosti? Vjerovatno! Zajedno sa ljudima na malim čamcima, iz manje poznatih sredozemnih gradova, civilizacija koju znamo tone u sopstvenom cinizmu. I tu smo, dezorijentišemo se od pravca kojim vjetar duva, još više od izvora svjetlosti, kao da ne daj Bože, kao što bi moja baka rekla, gubimo čula i oslanjamo se na našu slabu savjest. Ipak ostaje aksiomsko pitanje - kako ovdje dolazi svjetlost? Odakle je došla i što je još važnije - zašto?
