Albanci i mi, nekad oni mi sada
Albanci danas, ma gdje se nalazili, složna su nacija, mnogima za primjer homogeni etnos.
Relativno uspješno, ili polovično uspješno gradilo se njihovo savremeno društveno ustrojstvo, ali su kretali naprijed, svaki od njih postojano jačajući osjećanje što ih je vjekovima držalo na svetom okupu: oni vole svoju zemlju, oni brane svoje ljude.
U zbirci odabranih kratkih eseja (Arian Leka: JEDANAEST AKUSTIČNIH ESEJA, izdavač Plima, 2016.) vrhunski albanski erudita, akademik, pjesnik, esejista i romanopisac opisuje društvenu klimu Albanije nakon sloma totalitarizma u "zemlji orlova".
Čitajući izvanredno napisane i do bola tužne tekstove Ariana Leke, jednog od ponajboljih pisaca savremene albanske književnosti, ne možemo a da se ne osvrnemo na očigledne činjenice koje danas opstojavaju u Crnoj Gori, mom Montenegru. One su simbolične i metaforične, a bogme i sarkastične, jednako koliko su i tragične. Riječ je o našem već poslovičnom nejedinstvu građana Crne Gore, nasprama doskorašnjem svenarodnom otporu i sadašnjem napretku Albanaca.
Zemlja Albanija, u vremenu o kome piše albanski erudita, nipočemu nije nalikovala Jugoslaviji i njenoj socijalističkoj demokratiji. Bilo je to mračno doba za sav albanski narod. Albanci su robovali u svojoj državi, mi uživali visok stepen opšte slobode u zajednici naroda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Oni su trpjeli, mi se baškarili, komotni i dobrano nesvjesni blagostanja u kome smo živjeli. Oni su sanjali slobodu, mi se opijali obiljem: nadmeni, lijeni, razmaženi. Njima je pad berlinskog zida otvarao perspektivu oslobođenja, u nama je rađao pogubnu narav u ljudima: olako smo postajali lopovi, lažovi i sebeubojice. Albanci su počeli da grade svoju zemlju, mi smo svoju konstantno raskućivali – na način pobješnjelih vukova koji, u pjeni zaraze, ludački počinjemo jesti svoj okot.
Albanci danas, ma gdje se nalazili, složna su nacija, mnogima za primjer homogeni etnos. Relativno uspješno, ili polovično uspješno gradilo se njihovo savremeno društveno ustrojstvo, ali su kretali naprijed, svaki od njih postojano jačajući osjećanje što ih je vjekovima držalo na svetom okupu: oni vole svoju zemlju, oni brane svoje ljude.
Mi smo činili i činimo sve nasuprot. Nedostojni stečenog, sve omraženiji svijetu, dičimo se napuhanim epitetima da smo predvodnici na Balkanu. Danas, svijet je prestao da se čudi našoj uobraženosti, pitajući se: pa zar vi niste Srbi?! Došli smo dotle da se ne umijemo više ni stidjeti zbog pada u kaljužu, u brlog samouvjerenosti i paranoje. Lakovjerni prošlosti, mahom onemoćali za budućnost. Crnogorska stvarnost je suludo vrzino kolo. Za one koji ne znaju značenje frazeme vrzino kolo, red je da objasnim: to je stanje kad se u jednu društvenu zajednicu umetnu vile, vampiri, đavoli i đaci vilenjaci, grabancijaši, protuve i hulje, učeni i nepismeni, kolo u kome svi zajedno tvore začarani krug, mahniti koloplet, zavrzlamu, vrtlog, zbrku, haos…
Kad ćemo, i hoćemo li, ura je potonja, vuci gorski, zapjevati crnogorski?
U pomenutoj zbirci krakih eseja Ariana Leke nižu se događaji izvučeni iz tame prošlosti, sazrijevajući u veliku pripovijest jedne zdrave nacije. Čitaocu se perfektnim stilom opisuje mrtvo doba jedne monstruozne strahovlade, osvjetljava umiruće doba društvenog sistema bez srca i duše. Monaški smireno, intelektualno monolitno pero jednog vrhunskog pisca-svjedoka: uz Jadransko i Jonsko more i na prostoru sjevernoistočnih planina nad njima antički stara zemlja se oslobađala, nova se radost života otvorila kod naših bliskih susjeda. Ne bezbolno, ali svakako spasonosno promijenio se njihov svjetonazor iz očaja u nadu. Tuga se ostavlja, vjera u novi život urezuje u srce svakog albanskog čovjeka. I ne treba zainteresovani čitalac da se dohvaća enciklopedija i socioistorijskih analiza o padu albanskog totalitarizma. Sve se može naći u Jedanaest akustičnih eseja Ariana Leke. Biće mu jasnija ljudska potreba da se bude Slobodan čovjek, svoj pred izazovima koji su, nakon sloma jedne ideologije, zatekli nekoć Albaniju i njene ljude.
Posebno je ovaj maleni libar potreban crnogorskom čitaocu. Svaki građanin Crne Gore naći će u knjizi obrazinu svog sadašnjeg lica pred ogledalom klerofašista, okupatora koji je pridavio naše sudbine. Ispričana toplo a koncizno, intelektom zrelog pisca, tekstovi gospodina Arina Leke iz ove knjižice biće nam valjani da se dozovemo pameti, da opet zavolimo što smo smetnuli s uma i zaboravimo čemu nas pogrešno uči monstruozna politička klika crnogorske sadašnje vlasti. Čim prije, čim temeljitije obrnite kormilo, narode Crne Gore!
